Povijesno-stilistički paždroć
Posljednji Liburn
Blog
ponedjeljak, rujan 3, 2007
Mislim da je bio najprodavanjji, najlošiji a opet najobožavaniji auto nekada. Zaslužio je svoje mjesto na blogu  definitivno.Naročito moj, kada je stigao u moje ruke bio je već punoljetan, taman kada sam to postala i ja. Taj je auto imao dušu! Znao je bit jako duhovit, i od mene tražio da isto to budem, naročito kod pokušaja  zaribavanja, blokiranja ili pucanja pojedinih djelova po najvećim gužvama. Taj me je auto naučio nečem jako važnom, nema mehaničara koji me može preveslati! Toliko se kvario da bi na mehaničare potrošila cijelo bogatstvo, zato sam hoću neću morala naučit sve sama. Vjerujte mi da i danas dosta toga (osim elektronike) mjenjam sama. Znala sam tako naštimat paljenje bolje od bilo koga uključujući mehaničare! Promjenit, piksne, pakne, a bome i gumigelend (pišem kako smo mi to zvali). Sa sobom sam umjesto prijatelje vozila rezervne djelove; sve vrste gumenih djelova, npr gumu od hladnjaka koja je pucala jednom mjesečno, remene, par kjučeva (17, i 19) i "kacavidu" za slučajeve kada sam po ne znam koji put ispilila šipku od mjenača pa mi je cijela ručka znala ostat u rukama, pa na brzinu ugurala kacavidu i njome mjenjala brzine i vozila dalje. Budući da je trošio 14 litara i da ga nikako nisam mogla dresirat na manje, imala sam cijelu arhivu dizni (svejedno nikada nije upalilo) ali zato ulje nije trošio ni trunku, sve dok skoro nije zaribao, a ja skužila da mu je filter već dobro požbukan ustajalim uljem, tako da je jadan dobijao ulja samo kada bi ja naletila na rupu na cesti, pa je to ulje nekako pošpricalo. Kod tih naleta na rupu, a u slučajevima da je padala kiša, morala sam dignuti noge sa pedala, da ostanu suhe, jer je fićo imao nekakve dvije rupe na podu (baš se pitam zašto) koje su u originalu bile začepljene brtvom a ja sam te čepove morala skinut isto kad je kiša padala, tako da je silna kiša koje je u fiću ulazila nekim nepoznatim putevima, mogla nekuda i izaći, jedino te rupe sa vodom su bile problem jer je voda tada ulazila na izlaz :)
Sjećam se jednom da sam išla sa društvom na kampiranje, i da sam kad smo došli na plažu začula zvuk sirene, kao da je uzbuna, i dok sam ja pomislila da obližnje radnike (tada se gradio most Krk) sirena zove na marendu, ostatak društva van auta shvatio je da to zavija moj žedni hladnjak! Jednom je taj fićo vozio i to po dobroj uzbrdici 9 osoba, šteta da se nije u blizini našla neka komisija da utvrdi rekord.
Danas kad gledam aute, bitno je je li dizel il obični, jesu li felge aluminijske, je li nabrijan, spušten, koji je radio unutra, i vozači kao da nikada nisu zadovoljni nego se stalno nešto mora mijenjat, a mojoj generaciji bilo je samo važno da ima 4 kotača i da se kreće. Moj je fićo kada sam ga prodavala imao 230 000 kilometara, bez generalke. O načinima i mjestima gdje je znao ostati u kvaru mogu napisat ne samo post, nego otvorit novi blog, navozila sam se auta nakon njega, al nikada više nisam imala auto sa dušom i nikada mi niti jedan auto neće biti drag kao on! 
Bio je moj!

Teuta-Ika @ 01:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Anketa
Koji sam ja kurac?




Kontakt
  • Kontakt
    teuta-ika@net.hr
Brojač posjeta
181740
Prijateljske stranice
Anketa
U kojeg doktora imate najviše povjerenja?



Index.hr
Nema zapisa.